|
|
| < | srpanj, 2007 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Optočena rubinima i dijamantima izvana, a ledenim crnim srcem iznutra jedini je cilj dviju Izabranih. Odabrane od Princeze zatočene rešetkama, spremne da izbjegnu Smrt u raljama onih koji se bore za prevlast u krvi smrti Kralja i Kraljice dvije Izabrane kreću na put u potragu za ogrlicom od bjelokosti. No nisu one jedine koje tragaju za tim izvorom Moći i Smrti... Ako vještica Anastasija dozna za Izabrane hoće li i Kamen živih i Kamen mrtvih biti dovoljni da pomognu onima koje se bore za Mir...
-Margaret Ann, brzo, sakrij se!-viknula sam i povukla ju. Sklonile smo se u neki jarak uz put, sav zarastao u travu i korov.
Pokraj nas su prolazili sedam Crnih jahača. Svi zavijeni u tamu, na crnim konjima, bili su najjače oružje vještice Anastasije. Nitko nikad nije vidio što se nalazi ispod njihove crne krinke, a oni koji su i vidjeli su sada mrtvi. Neki govore da su tih 7 Crnih jahača bili ljudi, koji su svoje duše dali Anastasiji, a ona ih je pretvorila... U to što već jesu. Bestjelesna bića stvorena za ubijanje. A njihovi konji... Kao da su građeni od čelika. Brzi poput vjetra, laka koraka, a čvrsti kao stijene. Nikad nitko nije preživio kad se zamjerio Crnim jahačima.
Kad su nestali, Margaret Ann se izvuče iz jarka, čisteći haljinu od blata i prašine.
-Što li su oni ovdje tražili?-upita me.
Slegnula sam ramenima izlazeći za njom.
-Možda traže nas.-odgovorila sam.
Margaret Ann me pogleda.
-Ne vjerujem.-reče naposljetku. Činilo mi se da joj glas drhti.-Zašto bi tražili nas? Pa nitko i ne zna da smo Izabrane.
-Vještica Anastasija može sve doznati. A možda su i Princezu već mučili pa je priznala.
-Princeza to nikad ne bi učinila, Amanda.
-Ne znam, Margaret Ann, zbilja ne znam. Crni jahači ne idu često u svoje pohode. Samo kad nešto stvarno opasno prijeti vještici Anastasiji.
Margaret Ann se duboko zamisli.
-Pogledaj, Margaret Ann-rekla sam pruživši ruku prema obzoru, krvavo crvenom od zalazećeg sunca.-Pada noć. Moramo pronaći neki smještaj.
-Ne bi li me mogla samo zvati Maggie? Zar ti nije Margaret Ann predugačko?
-Ne.-odvratila sam oštro.-Mogu te zvati Margaret, mogu te zvati i Ann, ali Maggie?! Ne.
-Mogla sam si i misliti.-otpuhne ona.-Ne bi li mogli prespavati tu negdje, prostrti ležajeve, nego da tražimo smještaj? Nije li to opasno? A uostalom, nema nigdje nikakva grada miljama uokolo.
-Ne, moramo pronaći smještaj. Potreban nam je odmor, hrana i piće. Ne možemo samo tako nastaviti hodati, kad ni ne znamo kamo idemo. Moramo imati nekakav plan .
-Nije li nam plan bio da nađemo Lexy?
-Znaš li ti gdje živi Lexy?
-Pa tamo gdje je Maya rekla. Gdje vladaju tuga i bol... Ili kako već ide.
-A znaš li ti gdje je to?
-U paklu?!-predloži ona.
Nacerila sam se.
-Dobar pokušaj. Nemaš pojma! A nemam ni ja! Pa moramo potražiti nekoga tko zna.
-A kako ti misliš pronaći nekoga? Samo ići po ulici i recitirati ljudima tu pjesmicu i da onda oni pogađaju gdje se nalazi to očajničko mjesto?
-Vidiš li ti ovdje ikakve ljude ili ulice?
Ona se osvrne oko sebe.
-Ne.-reče slomljeno.
-E pa ni ja. Ali vidim ono tamo.-rekla sam i pružila ruku.
Margaret Ann ju je pogledom slijedila i zbilja... Tamo je bila malena kolibica, lijepo uređena ispred koje se nalazilo mnoštvo cvijeća, a između dva stabla bila je razapeta ležaljka. Iz dimnjaka je vijugao sivi dim, a vjetar ga je nosio u visine.
-Pa mogli bi pokušati, zar ne?-rekla sam i nasmiješila se.
-A što ako je tamo neki pristaša vještice? Što ako je neki zlikovac? Što ako nas ubije na spavanju? Ili nas otruje hranom?
-Tko ne riskira, ne profitira.-rekla sam i krenula prema kolibici.
-O, ma da, jako pametno.-promrmljala je ona požurujući za mnom.
Prišla sam vratima, i lagano pokucala. Vrata mi je otvorio neki starčić. Bio je mršav i tanak, kao da je naglo izgladnjeo. Bio je obučen u neke smeđe dronjke, a na glavi mu je bio smeđi šešir kicoški naheren. Ispod šešira provirivale su sijede mu dlake. U ustima je držao lulu i lagano ju pućkao. Iznenađeno nas je pogledao.
-Tko ste vi? I otkud dolazite?
-O, oprostite, dobri gospodine, što vam dolazimo u ovako kasan čas.-rekla sam umilnim glasom. Krajičkom oka vidjela sam kako Margaret Ann koluta očima.-Moje ime je Amanda, a ovo je moja sestra Margaret Ann...
-Maggie!-prekine me ona.
-Znate, krenule smo putem velikog grada.-rekla sam ne obazirući se na njenu upadicu.-I malko smo se izgubile. A eto, vidite, već i noć pada. Hladno je, a mi smo promrzle, gladne i izgubljene. Pa bismo vas, ako imate mjesta, zamolile za prenoćište.
On nas odmjeri svojim oštrim okom pa reče:
-Dobro, uđite.
Maknuo se u stranu i pustio nas u kolibu.
-No moram vas upozoriti-nastavi tad.-Da vam ja nisam nešto posebice bogat i nemam vam mnogo toga za ponudit.
-Bit će u redu što god nam dadnete.-rekla sam.
-Imate, ovaj...-počne Margaret Ann.-Lijepu... hmmm... kuću?!
Starac ju pogleda, a usne mu se izviju u kratak osmjeh.
-A zašto ste krenule putem tog velikog grada?-upita nas
-Ovaj...-počela sam mucati.-U tom gradu nam je otac.
-A i tražimo jednu osobu za koju mislimo da bi nam mogla pomoći u našem zadatku.-reče Margaret Ann tad. Prostrijelila sam ju pogledom. Mora li se baš izbrbljati?
-A kakav je to vaš zadatak?
-Tražimo ogrlicu od bjelokosti.-reče Margaret Ann.
-Margaret!-vrisnula sam naglo se ustavši.-To je tajna!
Starac se nasmijao.
-Amanda, sjedni!-reče mi Margaret Ann.-I nemoj biti tako glupa. Taj starac pred tobom je nekada bio jahač zmaja. Pogledaj mu rame
I zbilja, na ramenu se nalazio maleni sjajni žig u obliku minijaturnog zmaja. Duboko sam uzdahnula. Jahači zmaja su bile legende. Kroz stoljeća su širili mir i sreću kroz zemlje svog svijeta, a zatim je neka zla sila poubijala sve zmajeve, a oni koji su i preživjeli su se odlučili nekamo sakriti.
-Vrlo si pametna djevojka, Margaret Ann.-reče starac.
-Maggie!-upadne mu ona u riječ crveneći se.
-Margaret Ann mi je mnogo ljepše. Hm, dakle, vi želite uništiti vješticu Anastasiju, ako sam dobro pretpostavio.
-Da, u pravu ste.-rekla sam.
-A smijem li pitati tko vas je poslao na taj opasan zadatak?
-Princeza.-rekla sam.
-Da, i mislio sam da Njezina Visost nije mrtva.
-Možete li nam pomoći?-upita Margaret Ann.
-Zanima me koji je vaš sljedeći korak. Tad bi vam mogao pomoći. Znate, otkad sam prestao biti jahač zmaja, počeo sam se baviti crtanjem karata. Tako da vjerujem da bih vam mogao pomoći da pronađete ono što trebate.
-Tražimo Čuvaricu Lexy. Ona bi nam mogla reći gdje se skriva vještica Anastasija.
-Oh, Čuvaricu Lexy?-upita on. Cijelim njegovim tijelom prošao je drhtaj.-To je najteži zadatak koji sam ikad čuo. Kažu da Čuvarica Lexy nikada ne otkriva svoje lice. Neki kažu da je to zato jer je ljepša od anđela, i da bi njezina nestvarna ljepota ubila svakog tko ju pogleda, drugi pak kažu da se pod njezinom krinkom krije gromorozno čudovište koje ne skida krinku jer kad bi ju ljudi pogledali umrli bi od straha.
-Jeste li vi ikad posjetili Čuvaricu Lexy?
-Ja?-zapita on uplašeno.-Ne, nikada. Užasne li pomisli! Ipak, mogao bih vam nacrtati kartu kako doći do nje.
-Zašto je ona tako strašna?
-Znade odgovor na svako pitanje. Kažu da joj morate postaviti pitanje tako da bude onakvo kakvo nikad nitko nije postavio. A ako bude isto kao neko prije, kažu da vas ona zaledi. Govore da ima već milijun zaleđenih spodoba u svojoj dvorani. I da samo čeka nove žrtve.
Margaret Ann i ja smo se uplašeno pogledale. Progutala sam knedlu.
-A znate li zašto se zove Čuvarica?-nastavi tad.- Kažu da čuva tajnu. Tajnu jaču i od milijun svjetova. I tko otkrije tajnu, imat će moć nad svim moćima. No ne čuva samo jednu tajnu, čuva ih tri. Tri tajne za postizanje moći nad moćima. Moći jače čak i od smrti. A znate li tko je otkrio već jednu tajnu?
Margaret i ja smo se pogledale.
-Tko?-upitala sam uplašeno shvativši da mi glas drhti.
-Vještica Anastasija.
by: Amanda
p.s. Znam da je na meni bio red da napišem novi post, ali Internet mi je bio u kvaru, a i komp, pa nisam stigla. Žao mi je što je ova priča zanemarena, i voljela bih kad bismo Maggie i ja počele ponovno pričati jer imam mnogo ideja u vezi toga kako bi se priča trebala odvijati. Tako da... Maggie, što kažeš?
Koračale smo brzo, vođene samo tamom ove hladne noći. Koračale smo zajedno, ne sluteći što nas sve čeka...
''Pa, tu smo...'', prošaputala je Amanda, zamahnuvši rukom prema jezercetu, u kome se kupao srebrnasti odraz mjesečine. U trenutku se zapitah, zašto ju zovu Potočna vila, ako se noću pojavljuje na jezeru? Ma, u našem je svijetu ionako sve naopačke...
''Vidim i sama'', odbrusila sam. ''Što sad?''
''Preostaje nam samo da čekamo.''
U konačnici, iz daljine doleti prekrasan bijeli labud i spusti se ispred nas. Iznenada nas obasja neobična svjetlost i labud se pretvori u djevojku. To je bila ona, Potočna vila Maya. Pogledala nas je svojim zagonetnim smeđim očima. ''Znala sam da ćete doći'', prošaputala je, a usnice joj se izvinuše u prekrasan osmijeh.
Amanda joj se naklonila. ''Vaša Visosti, trebamo pomoć.''
Maya je zamahnula svojom lepršavom pelerinom. 'Recite, Izabrane.''
''Gdje možemo naći Čuvaricu Lexy?'', upitah drsko, prelazeći na stvar. Nisam imala namjeru trpiti Mayine gluposti. Nisam imala namjeru čekati... Nisam imala namjeru dopustiti Neprijateljima da preotmu Alcatraz... Čak po cijenu mog života, neću ih pustiti da pobijede...
Mayine smeđe oči bljesnuše. S usana joj je, poput otrova, poteklo:''Da li ste ikada čule za Kraljevstvo Suza?''
Amanda i ja se pogledasmo. Nikad u životu nisam čula za Kraljevstvo Suza, a, sudeći po njezinom pogledu, nije ni ona.
''To je tamo gdje se smrači prije nego svane, tamo gdje krv nevinih teče poput vode na izvoru, tamo gdje vladaju tuga i bol... Samo krenite na sjever. Kad stignete tamo, potražite Olujni zamak. Ona je tamo'', nastavila je Maya. Zadigla je svoju bijelu haljinu i zakoračila u bistru vodu. Pod okriljem mjesečine, Potočna vila se ponovno pretvorila u labuda i odletjela u milje nebeskog beskraja.
Amanda je uzdahnula i sjela na kamen. ''Čini se da imamo putokaz.''
''Bolje išta nego ništa'', promrmljala sam, zabacivši kosu.
Zavladala je napeta tišina. Tišina koja me je boljela više od svake pogrdne riječi koju smo Amanda i ja ikad izgovorile. Tišina koja mi je pokazala da sam sasvim sama... Nemam nikoga. Svi su me ostavili. Nikad nisam ni imala prijatelje... A sada, ovdje stojim sa curom koju sam oduvijek mrzila. No samo nju imam... Samo nju...
''Gledaj, Margaret Ann...'', reče Amanda. ''Ne možemo ovako dovijeka. Ili ćemo surađivati, ili ćemo krenuti različitim putevima.''
Nasmiješila sam se. ''Nisi ti tako loša. Mogle bismo surađivati'', izgovorila sam te riječi. Riječi za koje nikad nisam mislila da ću izgovoriti... Nikad se nisam pokušavala fino ponašati... Oduvijek sam bila drska, ohola i bezobrazna. Oduvijek sam bila... zla. Ma koliko da me boli ta riječ, ja sam oduvijek bila zla.
A pogledajte Amandu. Ona je toliko drukčija. Krhka i nježna poput latice cvijeta, ali koliko samo snage ima u toj slabosti... Tako je hrabra. Htjela je prevladati sve naše razlike i uspostaviti dobar odnos sa mnom... Da li bismo, poslije svega, čak mogle biti i prijateljice?
''Mogle bismo...'', Amanda se nasmiješila i uhvatila me za ruku.
U tom trenutku, začuli su se urlici i topot konja. Dopirali su iz obližnje šume, a potom postajali sve bliži i bliži... Dolazili su k nama...
''Što je ovo?!'', zavrištala sam u napadaju panike.
''Mislim da je ovo vojska vještice Anastasije!'', rekla je Amanda. ''Bježimo odavde!''
Nastavit ce se...
Osvrnula sam se oko sebe. Margaret Ann bijaše jedini živi stvor što sam ga vidjela. A bila je ona stvor kojeg sam najmanje željela gledati.
-I što ćemo sad?-upita ona nestrpljivo cokćući jezikom i u sebi kunući Princezu.
-Ne znam.-rekla sam stavljajući Kamen mrtvih oko vrata. Margaret Ann je svoj spremila u pelerinu.
-Nisam tebe pitala!-sikne ona.
-O, a nisam znala da razgovaraš sama sa sobom.
-Slušaj me ti, štakoru jedan…-počela je.
-Ne , slušaj ti mene, vjeverico!-prekinula sam ju.-Alcatraz je moj dom. I branit ću ga svojom krvlju ako treba. Ja idem u potragu za Čuvaricom i želim se sukobiti s Anastasijom. A ti čini kako te volja! Povuci se kukavički ili odi drugom stazom ili kreni sa mnom jer, iako ne mogu podnijeti pogled na tebe, mi smo Izabrane a ja činim ono što me Princeza zamolila da učinim. Ako želiš poći sa mnom dobro, a ako ne želiš još bolje. Ja odlazim iz Blesburxa.
Okrenula sam se i pošla prema vratima grada Blesburxa, glavnog grada Alcatraza. Spustila sam pelerinu preko glave pitajući se hoće li me čuvar na vratima pustiti da prođem. Nadala sam se da Margaret Ann neće poći za mnom. Jer zbilja sam ju mrzila… Mrzila iz dubine duše. Sjećam se koliko mi je zla učinila, ona to vjerojatno ni ne pamti jer je zlo učinila već mnogima. Ali ja se sjećam, o itekako se dobro sjećam… Sjećam se kad sam bila još mlađa, kad mi je bilo svega 9 godina, vraćala sam se iz šume, bila je kasna noć, mrak je bio odavana pao, a bila je zima i bilo je hladno, vrlo hladno. Gospođa Francesca me bila poslala u šumu po drva za ogrjev jer bilo ih je nestalo. Vraćala sam se s velikom košarom punom cjepanica, a svakih nekoliko minuta morala sam malo stati jer trebao mi je predah. I tad, nakon što sam ponovno naprtila košaru spremala sam se poći kad me ona napala. Margaret Ann Riddle… Bila sam slaba i umorna, a ona me natjerala da se pokopam u snijegu i sjećam se da me udarala nekim štapom… A zatim sam bila kasnila kući kod gospoje Francesce i još sam i tamo dobila batina zbog kašnjenja i jer su cjepanice bile loše. Bila me zatvorila u podrum i nije mi davala jesti naredna tri dana. Ali bila sam se navikla već na kazne gospoje Francesce, ali «kazne» Margaret Ann Riddle nisam mogla i nisam željela trpjeti. I kako se Princeza usuđuje dati mi takvu kaznu? Margaret Ann Riddle kazna je već sama po sebi…
-U redu, idem s tobom.-reče ona došavši do mene. I pelerina je bila spuštena preko njezine prekrasne crvene kose.
Nisam joj odgovorila. Nisam joj imala što reći. Čuvar na vratima bijaše velik i mišićav čovjek. Bio je odjeven u bijelo s dugom bradom, a u ruci je držao štap.
-Kamo ćete?-upitao nas je grubo.
-Odlazimo iz grada.-reče Margaret Ann.-Molila bih vas da se maknete.
Bila je gruba.
-Ne idete vi nikamo.-reče čuvar.
-Dobri gospodine, ali vi ne razumijete.-rekla sam umilnim glasom.-Ovo je moja sestra, a ona je malo nepristojna, oprostite joj na tome. I nek joj dobri Gospodin oprosti. Mili gospodine, moja vrla teta što živi u gradu niže razboljela se teškom bolešću. Već je na samrti. Mi smo joj jedini rod što ga ima. Molila nas je da stignemo što prije možemo. Evo vidite, već je i noć i luna sja na nebu. Nek nas ona isprati u pomoć. Molim vas, dobri gospodine. Voljele bi još jednom vidjeti našu dragu tetu prije nego što ju posljednji Kosac odnese.
Čuvar me pogleda, a zatim pogleda u Margaret Ann.
-No dobro.-reče te naredi svom drugu da nam otvori gradska vrata.-Ali pazite se, mnogo zmija se skita tu po noći.
-Vrlo vam hvala. Neka vas Bog blagoslovi.-rekla sam i povukla Maragret Ann u tamu izvan grada. Čovjek nije znao gdje prijeti već opasnost: u gradu ili izvan njega.
-Da mi je baš znati gdje si naučila tako sladunjavo govoriti.-naceri se Margaret Ann.-Zar te i to gospoja Francesca uči?
-Radije šuti!-rekla sam skinuvši pelerinu s glave.-Da nije bilo mene nikad ne bi prošle kroz vrata grada.
Margaret Ann se naceri. Nisam znala o čemu je razmišljala, no nije me ni zanimalo.
-I kamo ćemo sad?-upitala sam ju samo da probijem ledenu šutnju.
-Ne razgovaram s tobom, štakore!-sikne ona na mene.
-Čuj me, moraš razgovarati sa mnom, htjela ti ili ne htjela jer si krenula sa mnom na ovaj put i zajedno smo u ovome!-odbrusila sam joj.
Ona me pogleda. U njezinim očima vidjela sam led.
-Možemo do potočne Vile. Možda ona zna put dalje. Jer ja ne znam gdje je Čuvarica Lexy a vjerojatno ne znaš ni ti.
-Potočne Vile? Ah, da, čula sam za nju. Zovu je još i Maya. Onda bolje da požurimo. Uskoro će oblaci zastrti mjesec.
-Da, bolje da požurimo.-reče Margaret Ann.
Pogledala me i nasmiješila se. Nisam mogla da se i ja ne nasmiješim.
by: Amanda
''Izabrane?'', upitala sam. ''Izabrane za što?''
Princeza je tiho nastavila, ozbiljnim glasom:''Ako itko može spasiti Alcatraz od propasti, onda ste to vas dvije. Ja sam vas izabrala, jer znam da ste jedine sposobne suprotstaviti se Zlu...''
Pogledala sam ju iskosa. ''Nas dvije? Ova glupača i ja?''
Amandine plave oči su bljesnule. ''Koga ti nazivaš glupačom?!'', uzviknula je.
Ustala je, ispravila se do svoje pune visine, a bila je dosta viša od mene. Gledala sam ju prkosno u oči. Željela sam joj pokazati da nisam slaba. Nisam slaba kao ona!
Mrzila sam ju već jako dugo... ni sama nisam znala razlog. No mrzila sam ju iz dubine svoga srca. Ako ga uopće i imam...
Mnogi su mi upravo govorili baš to; da sam hladna, bezosjećajna i da zapravo nemam srce. Ali oni su krivi za to, naročito moj otac! Imala sam samo njega na cijelom svijetu... no napustio me je! Ostavio me je samu, slomljenog srca... Nije se čak udostojio ni da mi pošalje pismo! Nikad me nije volio! Nitko me nikada nije volio. Svi su se pretvarali... nitko me nikada nije volio! Bila je tu samo mržnja... ona me je hranila, ojačala i načinila me osobom kakva sam danas. Osobom koja ne preza ni od čega da bi dostigla svoje ciljeve. Osobom koja mrzi sve oko sebe. Mržnja je bila svuda oko mene, okruživala me, gušila me, sve dok nije i sama postala dio mene. Ona je zapravo to – dio mene.
No onaj drugi, bolji dio mene, onu ranjivu i plahu Maggie, nitko nije poznavao. Nitko ju neće ni upoznati. Tu je samo mržnja...
A možda je sva mržnja koju smo Amanda i ja osjećale bila iskazana upravo u tom bijesnom pogledu...
''Molim vas!'', vrisnula je Princeza kroz suze. ''Slušajte me! Ako se budete svađale, ništa od ovoga neće uspjeti! Margaret Ann, molim te, priđi bliže...''
Zabacila sam svoju dugu crvenu kosu i spustila se prema prozorčiću iza kojeg je provirivalo Princezino uplašeno lice.
''Da?'', prošaputala sam, kako ju ne bih još više uznemirila.
''Daj mi ruke'', rekla je svečanim glasom.
Provukla sam ruke kroz rešetke, i već idućeg trenutka na svojim sam dlanovima držala prekrasan zlatni kamen na lančiću. Sijao se poput Sunca na nebu, a istovremeno je bio tako zagonetan i tajanstven poput Mjeseca. Činilo se kao da je on jedini izvor svjetlosti u zidinama ove ledene tamnice. Kad sam ga primila u ruke, učinilo mi se da je vrijeme stalo. Kao da me je iznenada opsjela neka čudna čarolija... Kao da mi je bilo suđeno da držim taj kamen...
''Amanda, sad je na tebe red. Priđi mi'', reče Princeza.
Amanda se spustila na koljena, odmah pored mene. Princeza joj je pružila u ruke jednako lijep srebrni kamen, nalik na odraz mjesečine u rijeci. Zadrhtala je kad ga je primila u ruke. Vjerojatno se osjećala isto kao i ja.
Princezine tamne oči su dugo počivale na Amandinim krupnim, plavim očima, a potom je prošaputala:''Kamen mrtvih vraća život...''
Skrenula je pogled prema meni. ''... a Kamen živih ga oduzima. No samo u jedinstvu njihove moći, može se koristiti snaga Ogrlice bjelokosti. Ona je vaš cilj. Samo će ona spasiti naše kraljevstvo od zle vještice Anastasije...''
Prekinula sam ju. ''Tko je Anastasija?''
''Anastasija je vještica koja je, prije pet tisuća godina, svoje srce poklonila Ogrlici. U zamjenu za vječnu mladost... Ona je uzrok svih naših nevolja! Njezino je Zlo natjeralo sve naše podanike da se okrenu protiv Kralja i Kraljice, protiv Alcatraza, protiv svega dobrog i plemenitog što je nam je ostalo...'', zajeca Princeza.
''Koja je naša zadaća?'', upitala je Amanda.
''Morate pronaći Ogrlicu bjelokosti i uništiti je! To je jedini način da se Anastasija porazi'', odgovori ona ozbiljno.
''Gdje se Ogrlica nalazi?'', upitah.
''To zna samo Čuvarica'', reče Princeza. ''No i Anastasija ju traži. Morate biti brže od nje. Morate pokazati da ste dostojne biti Izabrane!''
''Kako ćemo to uraditi?'', upitale smo Amanda i ja u isti glas.
''Pronađite Čuvaricu. Njezino ime je Lexy'', nastavi Princeza. ''Ona će vam pomoći.''
Opasna tišina je vladala nekoliko sekundi, sve dok Princeza nije progovorila:''Sada idite! I zapamtite, moć Kamena živih i Kamena mrtvih bit će ujedinjena tek kad se ujedine srca njihovih gospodarica.''
Iznenada, Princeza je nestala. Otišla je samo tako, ostavljajući nas sa bezbroj pitanja. Dugo smo ju dozivale, ali ovaj put, odgovore ćemo morati naći same...
Zrak je bio hladan, leden zapravo. A bilo je ljeto… Ljeto Gospodnje 1600. i neke. A kao da je zima. Ili je to bila zima samo u mom srcu. Zrnca magle skupljala su se u zraku, gotovo sam ih mogla dodirnuti. Kao da sam mogla mačem sjeći zrak. A mačeva je bilo posvuda. I krvi… Čvršće sam stegnula pelerinu oko sebe ne bi li se barem malo ugrijala. Možda sam luda. Možda je to samo varka. Ali nije mi ništa drugo preostalo. Oduvijek su mi govorili da sam krhka, nejaka. Od rođenja. A sad mi je 16 godina. Snop plave kose pao mi je preko lica. Makla sam ga i požurila dalje. Čuli su se urlici i povici. Sklonila sam se u sjenu. Djetinjstvo mi je bilo radosno. Pamtila sam zelene poljane, osmjehe, tratinčice i ostalo prekrasno cvijeće. Sve je pošlo po zlu prije godinu ili možda čak i manje. Otad pamtim samo zimu, mačeve i krv. Što se to dogodilo s nama? Možda sam zbilja luda… Ubit će me! Sigurno će me ubiti! Preostao mi je možda sat ili dva života… No ništa mi drugo nije preostalo. Ništa nemam, pa ništa nemam ni izgubiti. Možda tek goli život. Roditelja se ne sjećam, umrli su dok sam imala godinu a možda i manje. Odgojila me gospođa Francesca, a nju mrzim. I ona mene mrzi. Što radim ovdje? Možda me dječak prevario. Možda Princeza više nije ni živa… Naime prije sat vremena k meni je došao neki dječak s ceduljom. Rekao mi je da ga je Princeza poslala.
-Lažeš!-vrisnula sam bila.-Princeza je u tamnicama.
-Točno, gospo. Baš tako, vaša milosti. Ali Princeza mi je to rekla kroz prozor tamnice, baš sam se vraćao sa sajma, otac i ja smo bili prodali kravu. Posljednju što nam je ostala. Ne znam od čega ćemo živjeti. Princeza mi je dala 5 denara i zamolila me da pošaljem ovu cedulju k vama.-pružio mi je u ruku malen papir.-Rekla je da to pošaljem gospi Amandi Harrison, što je kod gospoje Francesce. Dami vitka stasa i prekrasnih plavih očiju. To su bile Princezine riječi, madame. Princeza je rekla da je hitno, vrlo hitno, Vaša Visosti. Zamolila vas je da, nakon što pročitate riječi s cedulje, papir odmah bacite ili spalite. Ne bi bilo dobro da znaju-zatim doda šaptom.- da oni znaju koja je dama što ju je Princeza izabrala. Mislim da bi bilo bolje da požurite, gospo, mislim da je riječ o velikoj opasnosti, Vaša Visosti.
-Ne moraš mi se tako obraćati.-promrmljala sam. Bilo mi je užasno neugodno jer nitko me dotada nije zvao gospom ili me oslovljavao s Vaša Visosti.-Evo izvoli.-pružila sam mu u ruku nekoliko novčića, 10 denara.-Hvala ti na pomoći. Odmah hitam k Princezi.
U trenu sam se obukla i izišla i eto me sada, vani. Hitam prema tamnicama gdje su zatočili Princezu. Čim sam pročitala riječi s nje, cedulju sam pretvorila u prah. No dobro su se u moje srce urezale riječi što su tamo stajale. Princeza me molila da dođem, da ima nešto veoma važno reći meni. Meni… Sve ovo je počelo prije godinu dana, a možda i manje… Alcatraz je bila sretna zemlja, prekrasna zemlja. Zemlja s Kraljem i Kraljicom, dobrim Kraljem i dobrom Kraljicom i s malenom kćeri Princezom. Ni sami nismo svjesni kad je sve pošlo po krivu. Naši odani i cijenjeni plemići, baruni i kraljevi prijatelji postali su najgori neprijatelji našeg kraljevstva. Jedne užasne srpanjske večeri kad se vruće sunce skrilo za obzor, kad je došla vrela noć, crna vrela noć posve drugačija od ove hladne; vrela srpanjska noć u kojoj bijaše ista ova magla što se nožem smrti mogla rezati, svi ti takozvani kraljevi odani "prijatelji" uvukli su se u dvorac i ubili Kralja i Kraljicu. Njihova krv napajala je kristalnu dvoranu…. A Princezu su zarobili, zarobili u krvi i odveli je u tamnice. Odonda je tamo drže kao da se boje njezine smrti. I ratuju… Ratuju već danima i noćima. Ratuju za mjesto koje nazivaju Kralj. Tko im je to učinio? Oni nisu bili zli, samo se neka sjenka Zla uvukla u njih. Da sam znala da će mi ta sjenka postati najgori neprijatelj možda bi drugačije razmišljala. Ali nisam znala, i zato sam još samo malo brže požurila. Preda mnom su se već dizale zidine tamnice. Hladne, okovane tamnice. Zatim sam prebacila pelerinu preko glave i više se ništa nije moglo nazrijeti ispod nje. Bila sam samo tamna prilika zaogrnuta velom tame kakvih je bilo mnogo. Približivši se tamnicama nisam vidjela ništa. Samo te gole hladne zidove što su se uzdizali preda mnom, a oko njih se osjećala još veća hladnoća negoli ikad prije. Na trenutak sam spoznala da drhtim ali tada sam odbacila to od sebe, duboko uzdahnula i obišla zidine tražeći kakav prozor. Bijaše tek jedan prozorčić, a taj kao da je izvirao iz zemlje. Na njemu bijahu rešetke. Legla sam na ledenu travu, no zapravo to i ne bijaše trava već gola hladna zemlja, i tiho prošaptala:
-Princezo! Princezo!
Nitko nije odgovarao. Zazvala sam ju još nekoliko puta, a zatim se kroz prozor pomolila duga crna kosa, prekrasna crna kosa i Princezino lice s njenim prekrasnim crnim očima i usnama boje krvi.
-Princezo!-dahnula sam.
-Amanda, došla si…-prošaptala je ona. Izgledala je užasno. Blago rečeno. Njezino blijedo lice sad je bilo svo od blata, crno i prljavo. Njezina kosa bijaše raščupana i razmršena, a u njezinim predivnim očima ne bijaše onog sjaj na što smo ga se svi bili navikli.
-Da, došla sam.-odgovorila sam.
-Dobro. To je… dobro.-prošaptala je Princeza.-Uskoro će doći i druga.
-Druga?
-Da, druga.
-O čemu je riječ?
-Uskoro ćeš doznati. Samo da dođe druga.
-Tko je ta druga?
-Margaret Ann Riddle.
-Ne možete li me zvati samo Maggie?-začu se glas iz tame.
Pod svjetlo mjesečine stupila je druga djevojka. Imala je tamniju put, kao da se negdje dobro osunčala. Duga, kovrčava crvena kosa padala joj je preko ramena, a zelene oči sjajile su se u tami. Poznavala sam ju, itekako dobro sam ju poznavala. Bila je ona djevojka koju sam najviše od svih mrzila. Margaret Ann Riddle…
-Ah, napokon.-začu se težak Princezin glas.
Pomislila sam kako je to čudno, kako smo nas sve tri različite. Princeza je bila tamna djevojka crne kose, Margaret Ann je imala crvenu kosu, a ja sam bila svijetle puti i krhkog stava. Pomislila sam koliko sam slabija od njih.
-Napokon ste obje tu.-reče Princeza.
-Zašto baš nas dvije?-upita Margaret Ann pogledavši me pogledom kojim sam i ja nju motrila. Pogledom punim mržnje.
-Vi ste Izabrane.-prošapće Princeza.
